Bećir, budući glumac i ambasador dobre volje: Meni su moji roditelji autoritet

Na nimalo inventivno pitanje: „Ko bolje sluša, Bećir ili Said“, a postavljeno samo s ciljem započinjanja razgovora i saznavanja koliko su raspoloženi za komunikaciju, uglas su odgovorili: „Niko“.

I znali smo da počinje šou s dvojicom dječaka, nestašnih taman toliko da zadrže individualnost u svijetu koji bi rado djeci nametnuo pravila kojim se moraju rukovoditi odrasli.

Bećir je prije pet godina bio jedan od glavnih junaka UNICEF-ove kampanje „Govorimo o mogućnostima“. Pet godina kasnije, jednako je raspoložen za poziranje pred objektivom kamere, mada nam objašnjava kako su mu draži video zapisi od fotografisanja, jer mu je svakako želja da postane glumac. Sa šarmom i samouvjerenošću koju posjeduje, ako ostane dosljedan dječačkoj želji, pred Bećirom je bez sumnje uspješna glumačka karijera.

S obzirom na to da su mu ambicije umjetničke, a ne znanstvene prirode, potpuno smo ga nepedagoški ohrabrili u namjeri da se posvećuje onim školskim predmetima koji ga usrećuju, a što svakako nisu matematika ili biologija.

Bećir najviše voli časove tjelesnog, a zahvaljujući općinskoj podršci načelnika Općine Stari Grad, bez naknade pohađa časove plivanja na Olimpijskom bazenu Otoka.

Belaj s djevojčicama

Bećir ima 12 godina i ide u sedmi razred sarajevske Osnovne škole „Mula Mustafa Bašeskija“.

„Dječaci su dobri, a djevojčice su tu i tamo“, kaže nam kad ga pitamo kakvi su mu školski drugari i drugarice. Objašnjenje s djevojčicama prati i gestikulacija, kao da mu nedostaje dovoljno riječi da objasni taj „nestašluk“. Kasnije ćemo saznati da nije sve onako kako se na prvi pogled čini. Bećir nam je priznao kako pretežno dječaci njih izazivaju, a onda one „nevaljalice“ uzvrate. Ovo je svakako tipična ilustracija pubertetskog doživljaja svijeta i ne sumnjamo kako će se u godinama koje dolaze postići bolja komunikacija i međusobno razumijevanje.

Bećir najradije slobodno vrijeme voli provoditi vani, igrajući se s godinu mlađim bratom Saidom, rođakom koji je Saidov vršnjak i nešto mlađom rodicom.

„Ma pravo da vam kažem, meni su i izlasci napolje i odlasci na plivanje važni najviše zbog toga što tada ne moram učiti“, iskren je Bećir što je opet propraćeno našim nepedagoškim smijehom.

Brat Said nam priča kako se on i Bećir najčešće dobro slažu, iako bi Bećir nekad inicirao tipični bratski sukob, Said „popusti“, a Bećir dodaje: „Ja samo govorim istinu i nekada samo što se ne potučemo“.

Said i Bećir su ista smjena u školi, pa je i mlađi brat uvijek tu ako je potrebno nešto pomoći Bećiru. „Pomognu i drugovi iz razreda“, dodaje Bećir, ali ni ovoga puta ne propušta priliku da se požali na djevojčice. „Stalno nas tužakaju nastavnicima, uvijek smo s njima na belaju“, kaže naglašavajući kako nastoji da ne učestvuje u aktivnostima koje ih dovode u poziciju da ih djevojčice tužakaju, što u konačnici vodi pomenutom „belaju“.

S dobrim ljudima, uz porodičnu vedrinu, kroz društvene prepreke

Bećir je rođen s cerebralnom paralizom. Kada bismo se nalazili u nekom uređenijem sistemu, onda ne bi bilo ni razloga da govorimo o načinima na koje djeca s poteškoćama u razvoju i njihovi roditelji prevazilaze prepreka. Ali svaka se lakše prevaziđe u porodičnom ambijentu čiju dinamiku kreiraju dječaci poput Bećira i Saida, kaže nam njihov otac Elvis. „S njima se čovjek odmori“ kaže kroz osmijeh, a Bećir dodaje jedno glasno: „Daaa“, i sam svjestan vlastite neodoljivosti i sposobnosti da kreira atmosferu ispunjenu vedrinom, jer ne zabravimo, pred nama je budući glumac.

Tata Elvis iz onoga što bismo mogli definisati podrškom izdvaja školu „Mula Mustafa Bašeskija“ gdje su uslovi prilagođeni inkluzivnoj nastavi te pomenutu podršku općinskog načelnika Ibrahima Hadžibajrića koja se, pored časova plivanja bez naknade ogleda i u kreiranju parkova i površina za igru koji su dostupni djeci s poteškoćama u razvoju.

Svojevremeno, za zahtjevnu Bećirovu medicinsku intervenciju koja se morala obaviti u Turskoj, a koja je podrazumijevala velike finansijske izdatke, pobrinuli su se, kako to obično biva i kako nam tata Elvis kaže, dobri ljudi.

Pored neformalno organizovanih dobrih ljudi tu je i Udruženje „Oaza“ kojem se mogu obratiti za podršku koja se između ostalog ogleda u kućnim dolascima fizioterapeuta i njegovim vježbanjem s Bećirom.

Da bismo druženje završili u istom tonu kojim je i započeto, pitali smo Bećira voli li vježbati. „Ne“, kaže Bećir odlučno. Na pitanje da li možda ima problem sa prihvatanjem autoriteta, što je osobina većine kreativaca i individualaca, Bećir odgovara: „Meni su moji roditelji jedini autoritet“.

 

Sadržaj web platforme je isključiva odgovornost Propulsion Fonda i ne predstavlja nužno stavove Evropske unije i UNICEF BiH Copyright © 2018 Legal information