Ajna, šampionka: Kasom iznad prepreka

„Ovo je moj psić Astrid, vidite kako je sladak. A ovo su moje mace. Imam Crnog, Nermila i četiri mačića“, objašnjavala nam je Ajna dok lista fotografije na telefonu mame Larise. Za razliku od većina djece koja željene kućne ljubimce isključivo mogu gledati putem fotografija, Ajnini roditelji omogući li su joj da uz gradski život i obaveze, u slobodno vrijeme uživa na porodičnom seoskom imanju, gdje je u okruženju koje joj prija.

Ali cuke i mace nisu jedine životinje s kojima Ajna druguje. Tu je i čuveni Karaben, doduše ne u ličnom vlasništvu. Karaben je konj i teško je opisati Ajnin zadovoljni izraz lica dok govori o svom takmičarskom saborcu. Kao i o svoj trenerici, doktorici veterine Emini Kazazović. Kako svaki rezultat iziskuje i disciplinu, pitamo Ajnu je li trenerica ponekad stroga, a ona s osmijehom odgovara: „Ponekad jeste“.
Ajna je prvi put u sedlo sjela kad je imala svega 18 mjeseci.
Mama Larisa nam objašnjava kako je, nakon Ajninog rođenja i dijagnosticiranja Down sindroma, istraživala učinke terapijskog jahanja na razvoj djece s Down sindromom. „Iako trenerica Emina Kazazović s razlogom često negoduje kada ja kažem ‘terapijsko jahanje’ jer Ajna samostalno jaše“, dodaje Larisa koja je Ajnu učlanila u Konjički klub „Basquil“ na selu Miševići koje se nalazi u Općini Hadžići.

Kako se gradi samopouzdanje

„Cijela ekipa je na početku radila s Ajnom. Roditelji drže noge sa strana,volonterka vodi Karabena, a trenerica Emina uči Ajnu kako da se drži za sedlo i prati konja“, opisuje nam mama Larisa početak uspješnog Ajninog jahačkog puta, zahvaljujući čemu junakinja naše priče danas ostvaruje ozbiljne sportske rezultate. I o njima ćemo svakako, ali prije toga, važno je napomenuti niz benefita koje djeca zahvaljujući jahanju dobiju.
„Najveći uspjeh i učinkovitost jahanja su pravilno držanje cijelog tijela, svaki mišić je aktivan,koordinacija i komunikacija između jahača i konja, koja je nevjerovatna, razvoj samopouzdanja djeteta, jer Ajna upravlja nečim ogromnim i naravno u svim godišnjim dobima boravi u prirodi. Jako je važno i to što dijete treba prije samog čina jahanja očetkati konja, donijeti iz štale svu potrebnu opremu za konja, od sedla do vlastite zaštitne opreme, kao što su body protector, kaciga, čizme i rukavice“, objašnjava nam mama Larisa.

Ali, priča o terapijskom jahanju i njegovim pozitivnim učincima moguća je jedino onda kada roditelji imaju uslove da je djeci obezbijede. I podrazumijeva brojna odricanja, od vremena koje nam svima nedostaje do finansijskih izdataka koji uključuju nabavku nimalo jeftine opreme. „Zato nastojimo da se oprema dobro čuva i da je jahači i jahačice međusobno nasljeđuju“, s osmijehom nam kaže mama Larisa.

Srebro na balkanskom prvenstvu

Ajna je sa svojom mamom i bratom prije pet godina bila jedno od zaštitnih lica UNICEF-ove kampanje „Govorimo o mogućnostima“ koje danas na svakom koraku demonstrira. Željeli/e smo je sresti ponovo sada, kao jedanaestogodišnju djevojčicu, povodom projekta „Zaštita djece od nasilja i promocija socijalne inkluzije djece sa poteškoćama u razvoju u zemljama Zapadnog Balkana i Turskoj, koji implementira UNICEF BiH uz finansijsku podršku Delegacije Evropske unije u BiH.

Ajna svoje sretno djetinjstvo živi, između ostalog, i kao uspješna takmičarka u disciplini terapijskog jahanja. Na nedavno održanom balkanskom prvenstvu u parakonjaštvu u Banja Luci, Ajna je osvojila drugo mjesto i srebrnu medalju.
Ponosno nam pokazuje fotografije s medaljom i diplomom, a mama Larisa objašnjava zahtjevnost ekspedicije kakva je odlazak na takmičenje koja uključuje i transport konja Karabena.
Učinci terapijskog jahanja, razvijanje psihomotoričkih vještina, zadovoljstvo koje joj vrijeme u prirodi s konjem pruža, evidentni su kod Ajne koja kasom ide iznad prepreka i predrasuda.
I dok listamo fotografije s njenim kućnim ljubimcima i konjičkim trofejima dolazimo do fotografije muškarca i Ajninog do tada najvećeg osmijeha. „Ovo je moj Šefket“, ponosno kaže Ajna. Mislili smo da je i Šefket dio njenog sportskog tima, ali nam je Ajna s još većim osmijehom objašnjava kako je riječ o njenom babi. Mama Larisa kaže kako je Šefket junak njenog odrastanja, što smo se kasnije i sami mogli uvjeriti kad nam se pridružio. A zapravo su svi roditelji/ke u današnjim okolnostima kada je kvalitet života djece s poteškoćama najčešće u njihovim rukama, istinski junaci i junakinje.

Pozitivno okruženje za sretnije odrastanje

Uz roditelje, trenericu Eminu, starijeg brata, te životinjsko carstvo kojim je okružena, u Ajninom životu prisutna je još jedna junakinja, a riječ je o učiteljici Ismeti Frašto o kojoj naša sagovornica takođe s ljubavlju govori. Ajna ide u peti razred Osnovne škole „Grbavica 1“ i radi po prilagođenom nastavnom planu i programu. Uz vječnu borbu sa izostankom kontinuiranog prisustva asistenata i asistentica u nastavi, mama Larisa naglašava veliku zahvalnost prema učiteljici, kompletnom nastavnom osoblju, te učenicima, učenicama i roditeljima koji/e čine Ajnino školsko okruženje.
Uz širok spektar vještina koje Ajna posjeduje, treba posebno naglasiti njene izuzetne verbalne sposobnosti. Iako nam je mama Larisa rekla kako Ajna voli oponašati dijaloge odraslih, vjerujemo da je Ajnin poziv da joj dođemo na kaficu posljedica želje, a ne oponašanja, te se nadamo da Larisa i Šefket imaju „samljevene“. Eto nas.

 

 

Sadržaj web platforme je isključiva odgovornost Propulsion Fonda i ne predstavlja nužno stavove Evropske unije i UNICEF BiH Copyright © 2018 Legal information